субота, 9. мај 2009.

Prošlo je više od četrdeset godina otkada sam otišao iz mog rodnog kraja u koji se uvek rado i s nestrpljenjProšlo je više od četrdeset godina otkada sam otišao iz mog rodnog kraja u koji se uvek rado i s nestrpljenjem vraćam. Ovog leta, učinio sam to na poziv Anastazije Miranović, moje drage prijateljice, koja me je prosto naterala da održim izložbu u okviru Barskog ljetopisa. To je kulturna manifestacija koja se od 1988. svake godine održava u ovom gradu. Planirano je da izložba bude sredinom jula pa sam, sa suprugom Dragicom i petnaestogodišnjom kćerkom Stefanijom, iz Rima, gde živimo, u Bar stigao početkom meseca da bih imao dovoljno vremena za pripreme, ali i da obiđem sva ona mesta koja su mi se još kao detetu urezala u pamćenje.
Meze za bogove Smestili smo se kod prijatelja koji su nas srdačno dočekali. Uz razgovor starih drugara koji se nisu videli nekoliko godina i domaću lozu sačekali smo fantastičnu večeru. Mezeći pršut, sir, crne masline, mesnati paradajz, potpuno drugačijeg ukusa od onog u Rimu, i pečenu jagnjetinu, ostali smo do pred zoru. Nekoliko sati sna bilo mi je dovoljno da se osvežim pa sam, dok mi je porodica spavala, izašao iz kuće i biciklom, mojim nerazdvojnim pratiocem poslednjih godina, krenuo u obilazak mesta koje u proseku ima dvesta sedamdeset sunčanih dana u godini, i koje smatraju jednim od najatraktivnijih na Mediteranu.
U hladu masline Moje prvo odredište, kao i uvek, bilo je prigradsko naselje Mirovica. Tačnije, maslina stara više od dve hiljade godina koja se smatra najstarijim stablom u Evropi. Fascinantno drvo, prečnika deset metara, iz kog se širi ogromna krošnja koja kao štit brani putnike namernike od sunca ili kiše, večita je inspiracija umetnika. Maslina je odolela dugim hladnim zimama i snažnim vetrovima koji često duvaju u ovom kraju i još uvek daje plodove. Legenda kaže da su se oko nje mirile zavađene porodice iz okolnih mesta. Pored toga što predstavlja važan kulturni spomenik (od 1963. zaštićena je zakonom), to je i mesto gde se razmišlja na potpuno drugačiji način.
Povratak u prošlost Posle nekoliko sati odmora, koji je tako dobro prijao mojoj duši, a pre povratka u urbani deo grada, posetio sam stari Bar. Smešten u podnožju planine Rumije, na strmoj litici nepristupačnoj sa tri strane, sa izvorima pijaće vode, u prošlosti je bio meta mnogih osvajača. Stanovnici starog Bara nekad su se bavili zanatstvom i trgovinom maslinovim uljem i solju, a do pre nekoliko godina postojala je i pjaca na kojoj se mogao kupiti domaći med, sir, mleko i razne pletene i heklane stvari koje su pravile i prodavale žene obučene u narodnu nošnju svog kraja.
Bedemi kriju blago Ceo grad, s mnogobrojnim ostacima crkava izgrađenih u raznim periodima i raznim stilovima, predstavlja turističku atrakciju. Crkva svetog Đorđa iz XI veka, svete Katarine i svete Venerande, zajedno sa ostacima turskog amama i barutane, posebno su zanimljive. Kao i crkva svetog Nikole iz XIII veka, koju je podigla Jelena Anžujska, žena srpskog kralja Uroša. Nalazi se u zapadnom delu grada, na malom skveru prekrivenom kamenim pločama. A izvan zidina, sa severne strane, mogu se videti ostaci akvadukta iz XVI veka. Sa bedema se pruža predivan pogled na otvoreno more i barsku obalu udaljenu samo četri kilometra kopnenim putem.
Odmor za dušu Odavno je bilo prošlo podne kad sam odlučio da se vratim. Umoran od višesatne vožnje biciklom, svratio sam da na brzinu popijem kafu u restoranu 'Marina', koji nosi ime najstarijeg turističkog objekta sagrađenog u Baru 1909. godine. Kafa mi je, naravno, prijala, ali još više divan ručak koji me je čekao kad sam stigao kod prijatelja. Pošto mi letnje vrućine ne smetaju, već u rano popodne krenuo sam u šetnju gradom koji se, to sam primetio, mnogo promenio u poslednje tri godine, koliko ga nisam video.
Bodiroga na čekanju Dvorac kralja Nikole i šetalište pored obale ostali su isti, ali sam grad izgleda mnogo modernije. Pored novih zgrada, uglavnom višespratnica, tom utisku doprinosi i nekoliko lepo uređenih marina sa mnogobrojnim jahtama koje se ljuljuškaju u gatovima. Vlasnik jedne od marina, čije ime je Sveti Nikola, jeste Miša Ostojić, moj dugogodišnji poznanik. Ispričao mi je da sve više ljudi koristi Bar za zimovanje svojih skupih ljubimaca, ali i za druge usluge koje domaćini nude - skiperske, transportne, pravne a moguće je i iznajmiti jahtu na određeno vreme, prodati je ili kupiti novu. Moju pažnju, čim sam zakoračio u marinu, privukla je ogromna, četvrtasta mašina. Objasnili su mi da je to neka vrsta dizalice koja može da podigne dvesta šezdeset tona tereta, najmodernija je na Jadranu i služi da iz mora izvuče jahte kojima je potrebna popravka. Miša je tih dana očekivao meni dragog sportistu, Dejana Bodirogu, čija je jahta čekala na popravak. Iako mi je drumski saobraćaj bliži, jer sam dugo godina bio motociklista i dobre motore oduvek sam više voleo od luksuznih jahti, priznajem da sam bio impresioniran onim što sam video.
Kraljeva zadužbina Dvorac kralja Nikole, impozantnu građevinu koja se nalazi na šetalištu i koja je sada Zavičajni muzej Bara, a koristi se i za festivalske potrebe, kralj je sagradio 1885. svojoj kćerki Zorki i zetu Petru Karađorđeviću. Dvospratnica boje terakote s belim prozorima, lep je okvir za fotografisanje mnogobrojnim turistima koji ovdeletuju. Ispred njene kapije uvek je puno ljudi, a u dvorištu, gde je napravljen mali zabavni park, tokom celog dana bezbrižno se igraju deca. Palatu okružuje raskošno rastinje, s plutinim drvetomkoje je ovde retkost. U prošlosti je ispred nje bio izgrađen drveni gat za pristajanje brodova i jahti. Izgleda da je i sam kralj voleo krstarenje morem, jer je u periodu od 1866. do 1916. imao deset jahti od kojih je jednu, 'Sibil', kupio od žila Verna, poznatog romanopisca. Njegovu poslednju jahtu 'Rumija' potopili su Austrougari u lučkom akvatoriju 1915. godine.
Druženje uz trpezu Sledećih nekoliko dana uglavnom sam se bavio pripremama za izložbu, vozio bicikl po gradu, kupao se na gradskoj plaži, obilazio poznate restorane 'Palmu' i 'Turist'. Uživao sam u mirisima pravog maslinovog ulja koji su me podsećali na detinjstvo, jeo punjene paprike, musaku od patlidžana, tikvice na primorski način uz raznovrsnu ribu, i, naravno, družio se s dragim ljudima, čija mi je srdačnost nedostajala.
Seoska degustacija Sredinom meseca, kada su pripreme za izložbu bile u završnoj fazi, poželeo sam da na trenutak nestanem iz gužve u gradu. Poseta Skadarskom jezeru, najvećem na Balkanskom poluostrvu, bila mi je primamljiva. Raspitao sam se i doznao kako treba unapred da rezervišem kartu na jednom od brodića koji organizovano voze putnike u obilazak jezera. Od Bara do Virpazara, nekada trgovačkog centra a danas živopisnog ribarskog naselja, kroz novootvoreni tunel 'Sozina' stiže se za dvadesetak minuta. Ipak, odlučio sam se za nešto dužu varijantu i krenuo starim putem uz samo jezero koje u ovo doba godine s procvetalim lokvanjima izgleda kao ogromna zelena livada. Nakratko sam obišao selo Godinje, koje duže od petsto godina čuva tradiciju gajenja vinove loze, i gde se pravi čuveno crmničko vino. Kamene kuće s voltovima i konobama, gumna i mlinovi sačuvani su od propadanja zahvaljujući pre svega njegovim stanovnicima, vrlo ponosnim na svoju tradiciju. Oni su mi pokazali svoje podrume u kojima sam degustirao različita vina.
Raj za ptice U Skadarskom jezeru živi više od četrdeset vrsta riba, što za ribolovce predstavlja veliki izazov. Jezero je i prirodni rezervat za dvesta sedamdeset vrsta ptica, među kojima je veliki broj ugroženih vrsta. To su, pre svega, pelikani, koji se gnezde samo na jednom mestu na celom jezeru. Ovde se mogu sresti i posmatrači ptica koji stižu iz svih krajeva sveta.
Živa voda Pedesetak ostrva, od kojih su neka pusta, a na nekima se nalaze crkve i spomenici od istorijskog značaja, kao biseri razasuti su po jezeru. Starčevo, Beška, Moračnik, samo su neka od imena ovih ostrva. Za manastir Prečista Krajinska, čiji se ostaci nalaze na samoj obali Skadarskog jezera, vezana je legenda o tragičnoj ljubavi dvoje mladih, dukljanskog kneza Vladimira, koji ga je i osnovao, i lepe Kosare, kćerke makedonskog kralja Samuila. Oni su jedno vreme živeli u dvorcu nedaleko od manastira pre nego što je Vladimir na prevaru pogubljen. Njegova supruga Kosara prenela je muževo telo iz Prespe i sahranila ga u manastiru. Posle se zamonašila i do smrti je živela u tom svetilištu, gde je po sopstvenoj želji i sahranjena. U blizini ostataka manastira nalazi se bunar žive vode iz 1001. godine, koju i dalje koriste stanovnici okolnih sela. Ovde sam probao i plodove 'kasaronje', jestive biljke koja raste samo na Skadarskom jezeru, ali i specijalitete koji se teško mogu naći na drugom mestu - dimljenog šarana i prženu ukljevu, uz 'vranac', naravno.
Biserna obala Na barskoj rivijeri ima dvadesetak plaža, od kojih su neke pravi raj za kupače. Jedna od njih je Kraljičina. Nalazi se u blizini Čanja, turističkog naselja koje ima plažu dužu od kilometra, prekrivenu finim, sitnim peskom koji svetluca na suncu, po čemu je i dobila naziv 'biserni pesak', a ovaj deo Crne Gore Biserna obala. Iako mi noćni provodi ne gode kao nekad, nisam odoleo da posetim neverovatno prijatan kafić 'Kuba Libre', koji se nalazi na sutomorskoj plaži. Nisam se prevario. Uz dobru muziku i originalne ideje za zabavu, koje je te večeri smišljao Dejan Radović, jedan od vlasnika, zaboravio sam na vreme i jednostavno uživao. Sutomore je i inače najpoznatije turističko mesto barske rivijere, gde se može lepo i prilično jeftino provesti dan. Plaža je odlično uređena, a mnogobrojni kafići su se razbaškarili duž šetališta. Dvadesetak dana nije ni izbliza bilo dovoljno da obiđem sva mesta koja sam želeo, pa sam odlučio da ostanem još malo. Moja supruga i kćerka nisu imale ništa protiv.em vraćam. Ovog leta, učinio sam to na poziv Anastazije Miranović, moje drage prijateljice, koja me je prosto naterala da održim izložbu u okviru Barskog ljetopisa. To je kulturna manifestacija koja se od 1988. svake godine održava u ovom gradu. Planirano je da izložba bude sredinom jula pa sam, sa suprugom Dragicom i petnaestogodišnjom kćerkom Stefanijom, iz Rima, gde živimo, u Bar stigao početkom meseca da bih imao dovoljno vremena za pripreme, ali i da obiđem sva ona mesta koja su mi se još kao detetu urezala u pamćenje.

1 коментар: